Zarucnikov pad

Šank je brisala nježna bijela ruka, temeljito, kružnim pokretima.
Na mom stolu, čaša se izvijala i počela da pjeva. Dim koji je probijao put do nosnica i usta, dobio je rat, pa sam ga pustio da trijumfalno ulazi kroz oči i uši.
Nisam mogao skinuti uma s te ruke. Kao zaustavljen sat, mozak mi je skenirao duž prstiju i shematizirao dlan. Čime li je punjena? Medom? Lavandom? Perjem, ili mesom?
Koje je boje iznutra? I šta je motivira na rad? Čime najradije piše? Ili joj je svejedno. Koga li je sve dirala? Poželio sam umrijeti na šanku, pa da me obriše.
Svjetiljka na stolu mi je uporno pokušavala ispričati neku izlizanu ljubavnu priču. Pošto mrzim patetiku, pritisnuo sam prekidač i ubio je. Malo mračnijeg raspoloženja, ali lakše duše, nastavio sam pratiti ruku.
Možda je otkinuta?! Prestravi se čaša. Umirio sam je kratkim ispijanjem i nastavio pratiti ruku. Stolica je skvičala poda mnom. Rekao sam joj da je pravi drug što mi ne da da padnem i bratski je poljubio u naslon. I onda, sam nastavio pratiti ruku. Sad je dobošala noktima o svježe očišćen šank. U životu sam držao brojne ruke i znao kakvog su okusa, stoga mi nije bila jasna tolika pažnja ovoj. Poželio sam da joj priđem i kažem nešto duhovito poput: ˝Ruka ruku mije˝ ili sl. ali sam shvatio da je to glupo.
Odjednom sam primijetio da me pepeljara ispitivački gleda, pa sam je pljunuo. Prenerazila se i počela gledati u drugom pravcu. I bolje, pomislim, te se vratih ruci.
Nešto je držala, a ja sam cijelim žićem pokušavao razaznati što bi to moglo biti. Djelovalo je plosnato, lisnato i živo. Da to nije neki mali rakun?! Pomislio sam i razvukao osmijeh u lice gledajući je kako prebire po redovima knjige.
Jesam li normalan?!
Obazrivo sam se osvrnuo na avetinjski pustu tamnu krčmicu koju su osvjetljivale brbljave svjetiljke po stolovima i ćoškovima. Nikoga nema. Znači da nisam normalan. Da jesam vidio bi ljude, jer ovo je ipak kafana, a ljudi vole ići u kafane. Prvi ja.
Ali vidim ruku. I to mi je dovoljno. Pitam se kako bi bilo buditi se pored te ruke? Bi li mi zamrsila kosu, ili mi dirala usne? Možda bi napravila doručak i uručila mi ga u krevetu. Pokušao sam je zamisliti u rukavici, ali nisam uspio. Spuštajući glavu sam uzvratio osmijeh veselim licima koja su izbijala iz tekstura drvenog stola. Djelovali su simpatično i htio sam im se pridružiti pa sam prislonio čelo na stol da nam se misli podudare. -Mora da je zaručena, zborio je jedan čičica s podbratkom s ruba stola. –Ma ja… Odvratio sam da prekratim razgovor.
Ruka. Putena ruka. Kako li sigurno lijepo miluje. Miloduh ruke. Rukoljub. Imam i ja ruku! Koščatu, ali ruku. Malo je i dlakava. Prava muška. Lijepo bi stajala u njenoj glatkoj i nježnoj… Objašnjavao sam pukotini u drvetu koja me podsjećala na pokojnu komšinicu Milku. Dobra teta Milka i njeni uštipci. I ona je imala ruku, ali ni izbliza onako mističnu. Njena je bila smežurana. Htio sam dignuti glavu da je opet pogledam, ali mi je bilo lijepo u ovom fantomskom društvu misli i čovjekolikih tekstura drvenog stola.
Iako mi je u glavi pjevao hor kastrata, odlučio sam smotati cigaru. Možda ih istjeram dimom! Duhan mi je bauljao prstima dok sam pokušavao iskristalizirati um. Ali je bio dobre volje i kvaliteta, pa mi je svesrdno pomagao obrlatiti ćat. Ako pušiš, puši dobro –promumlja crnkinja crncu. Iščekujući prvi dim, zijevnuo sam okom na moju Ruku. Sad je gracioznom napetošću grepkala stranice knjige. Šta li čita?
Počinjalo mi se spavati. Ne na uobičajen, stereotipni način, nego više -radikalno, bezumno. Kriv je bio alkohol, on je to učinio! Cinično kriknuh u žaru spoznaje. Kako je dosad nisam sreo, maglilo mi se kroz dim…
U nikotinskim isparinama sam vidio stado bijelih koza koje su, kao, nešto mečale. Možda ne meni, ali sam ja u njih gledao, pa…
Istina, oduvijek sam htio biti bijela koza, ali mi to jednostavno nije polazilo za rukom…
Kako bi je bilo primiti za na rukoljub, k'o mađarski gospodin kaplara na raport… Oprhnute usne na njegovanoj ruci, bitanga i princeza, zvijer i ljepotica, hrast i bijela rada… digao sam pogled i nisam je vidio; kao da je naslutila moje misli i povukla se u svoju rutiniranu sigurnost šanka. Nije bila spremna… Ili nije htjela da bude. Možda ni jedno ni drugo. Možda je htjela prebrisati još jednom da bude sigurna, ili promijeniti pepeljaru; to ruke za šankom često rade. Ali ne ova ruka. Povukla se s namjerom. Što sam više mislio o tome, više mi je imalo smisla.
Kakva okrutna ruka, kako li se samo igra sa mnom. Zamišljao sam je kako mi gnječi srce, zavukla se ispod rebara i gnječi. A meni srce pršti k'o jabuka! Zakašljao sam se od same pomisli, ili od jakog duhana.
Čudna stvar kad je čovjek usamljen u kafani je što razmišlja mnogo o najmanjim stvarima. Jer ima vremena, valjda.. Šta bi drugo radio kad si sam.
Koliko ih je samo zgnječila.. Nesreća jedna, bena mala, ludica, šećerka mala, prevrtao sam na jeziku jezivo pijan.
Mislio sam o dodiru.. Bi li se stidljivo okrenula na stranu kao svaka dobra, kućno njegovana ruka; ili strasno prihvatila dodir i zarila mi nokat u meso… Volio bih je u oba slučaja. Rekoh to, i prevrnu mi se neka stvar u želucu, jer sam postajao patetičan kao ona lampa. Opet sam je upalio, sad nas je dvoje na žalu patetike oj! Brbljava lampa je uzdahnula i počela izbacivati dušu i njezine pjesmotvore…
Vratila se!
Moja ruka je opet tu! Zašto mi je morala oduzeti mir? Bože slatki, bilo je divno piti u kafani i bez nje… Zašto mi drži opsadu misli? Zašto je morala postojati tako lijepa? Zašto sam je morao vidjeti? Lampa mi je svesrdno potvrđivala i ječala sa mnom… Kastrati moje glave, pomamljeni slatkastim osjećajem alkohola i dima, orgijali su mojim umom, i izazivali lavinu osjećaja, manifestiranu jednom suzom i pijanskim smješkom… Suzu ću nazvati Suzana, radi simbolike, a smješak Blaženko, nek lebdi onako –blaženo… Osjećao sam se kao da sam upravo rodio; i to blizance. Primjetio sam kako čaša pjeva neki šlager i pokušava da privuče pažnju na sebe. -Baš si djetinjasta, otpih je očinski.
Kao da me zove, ležala je na šanku s dlanom prema gore i prstima istraživala zrak iznad sebe. Kao tek otkrivena, gotovo pohotna u banalnosti radnje… Ta divna ruka, koju već osjećam oko vrata, po prvi put je radila neku prirodnu, neopravdanu i neobičnu radnju.
Je li zbog mene? Zasjah ponosno! Lagano raširih usta, zabacih glavu unazad i grohotom se nasmijah ; više iz očaja nego iz trijumfa… U stvari nisam imao pojma zašto sam to uradio, čisto mi došlo …zar. Čak se i lampa zaustavila u svom srceplamtećem narativnom ognju. Od nje me malo zabolio mozak, pa sam je opet poslao na tihi san…
Spava mi se. Vidim samo dim, nigdje ljudi, kao da su svi nevidljivi i samo puše. Pušiti je zdravo i hranjivo! Ležerno joj odgovori crnac.
A ja, ovako vidljiv, pušim među njima. Ipak, kako ja ne vidim njih, možda i oni ne vide mene. -To zvuči razumno-, dobaci mi cipela; -Svatko vidi sebe, a ne vidi druge. –Da, štaviše to je korijenska životna istina, složih se na brzinu i uglancah je. Stala je škripati od ugode… Đon joj je zabio čavle u kožu i zakleo se da je voli! –A svi znamo po čemu on gazi!; konstatirah preglasno…
Ruka me još zvala.
Uperio sam oči u nju i tupo se smješkao… Gledala je kroz mene. Da nije slijepa, rastužih se. Dosad me nije primjećivala, potvrdi mi misli onaj čičica s podbratkom s ruba stola. Ne volim podbratke, učtivo prekratih daljnji razgovor. Ne komuniciram s takvima.
Crijeva mi se počeše maziti i osjetih muku u želucu. Dođavola i s rukom! Progrgoljah… Labirintima stomaka mi je nešto kvasalo i križarski pošlo osvajati pogani jednjak i grlo… Povratio sam malo po pepeljari i stekao neprijatelja do groba! Gdje ću sada trusiti?! Opet sam se rastužio. Kako će me ona voliti ovakvog, balio sam tugaljivo. -Pa obrisala je šank doduše… Možda joj je brisanje fetiš! Možda prođeš još bolje!-, pjevušila je čaša. –Možda, razvedrih se i malo otrah rukavom da joj pokažem da i ja to volim! -Hvala ti čašo, uvijek si me dobro savjetovala!-, rekoh rasplesanoj čaši.
Ruka se okrenula na dlan i počela noktom grepkati neku skorenu nakupinicu nečistoće. Ushitih se! Čaša je bila u pravu! Brzo sam i nespretno počeo trljati pepeljaru i stol rukavom i ćoškom košulje da vidi da prihvatam igru.
Sav sam se umazao. Ona je bila davno stala i vratila se malom rakunu. Dok sam to primijetio, smrdilo je sa mog stola.
-Šta je!-, drečao sam i pokušao da ustanem. -Kao da vi ne smrdite! Razočarano sam probao da zaplačem, ali nisam uspio, pa sam se nasmijao. A svede se na isto zar. Stvar je u izražavanju emocija. Nitko to nije shvatao. Nikoga nije ni bilo da me shvati. Nikoga nije bilo uopće! Kafana je bila pusta kao eshumirana grobnica Pa šta ja ovdje, ikako radim? Sam kao pas ili misionar. Nezadovoljan u oba slučaja… Pas jer je pas. A misionar jer će umrijeti u pokušaju da učini svijet boljim za druge; što nije život nego neko čistilište. Sasvim nebitno, ja sam sam, a nisam ni jedno ni drugo, čime sam u još gorem položaju. Smrdim na sadržaj vlastitog želuca! Postao sam ekstravertiran na dosta bizaran način.
Neočekivanu bujicu misli mi je odagnala milosrdna ruka na šanku, koja kao da je pokazivala na mene. Osjetio sam kako se prekaljeni romantik budi i namjestio masnu kosurdu. Uzduh kafane mi je kolao iskolačenim očima. Uši sam naćulio, čak je i čaša prestala da pjeva i samo se njihala u ritmu. Ruka mi je mahala! Osmijeh mi se izobličio u krik koji poput tomahawka izleti iz grla! Opet mi je došlo da povratim, al sam se suzdržao. Trijumfalno i pomalo šeretski sam i ja digao ruku i spremao se da je zanjišem, kad mi je, stvoren odnekud, gromoglasni grmalj s debilnom naušnicom na uzavrelom ovnujskom vratu, zagrmio nešto na uho. Zavapio sam –tiše. I pokušao da mu u par riječi objasnim složenost situacije i delikatnost ruke koja me čekala. Pa sam viknuo -Šta je! Nije me mogao čuti od ovnujskog vrata, pa sam zašutio i povratio svuda po njemu. Malo mi se zatamnilo.
Kad sam otvorio kapke, ukazala mi se hladna i kišna ispredkafanska noć. Zašto sad kad mi je ruka mahala, jadao sam se pločniku. Hladno i popločano mi je odvratio da me je često viđao u ovim krajevima. -Hvala partneru, namignuh mu. Ali me prašina nikad nije zajahala do ovakve ruke. –Ne budi teatralan, majčinski me je upozorio i time stavio smrtnu presudu na naš daljnji razgovor. Mini liftovi nebeski su radili kao lude gospodnje. Bio sam mokar kao more. Šećerka mala, bena, koviljka, sisao sam jezik.
Nebo se sručilo na zemlju. Invazija svim raspoloživim sredstvima. Poštedite nas zemljane, molio sam nebeski ešalon. Od kiše mi je postajalo prehladno. –Brr!, pomislio sam. Trnci. Osjećao sam ruku oko vrata. Bila je hladna. Mora da ima toplo srce, kikotao sam se i hvatao zrakom. Dođi dušo! Smješkao sam se, a ruka je sve jače stezala. Zlatna ruka, koliko me voli! Jače mačkice mala! Grgoljao sam, hroptao i zvao je fragmentima daha. Neće na dobro, trznu se đon. Cipela ne odgovori nego nastavi ležati ničice na kiši. Zrak mi se tantalovski izmicao, pa sam se trudio biti vidra koja ga hvata. -Al nisu ljudi vidre!-, vrištao je đon grebući od pločnik. -Smiri se i lezi sa mnom, reče mu cipela nježno. -Tu sam, umiri se đon, i ostade ležati na kiši.