Autobiografski, nešto sitno

O PADU, DIZANJU I JEDNOJ PREDSTAVI

Ok, postovi treba da su mi kraći… E pa, da ne bude s neba pa u rebra, evo nešto o meni.. Dobro, ispresjeckano, ali pohvata se…
Br 1. Brlog pored kreveta me čini sporijim. Ujutro kad se probudim, ne pomišljam više da se ustanem i hvatam što više dana. Umjesto toga ležim i razmišljam kako sam odjednom dobio 10-15 kila. Od mlada čovjeka sa razvićem od fizičkog teatra u prosijedog studenta sa 10 kila viška u neku godinicu dana.. Ma –psihofizički pad kako se kaže, ne može jedno bez drugog. Kažu da stare stvari oduzimaju životnu energiju. Moja soba izgleda kao skladište starih stvari koje su mi onako, mile… Sentimentalno se brzo vežem, mora da sam pravi romantik. Iako, uz pomen te riječi mi se prevrće želudac… Možda sam i lud, ko zna J ! Ma ne, ne! Psihofizički pad je posljedica fakulteta koji me je stigao! Naime, kroz prvu godinu sam se provukao, maltene –glat! Uz to maksimalno se zadavši u teatar uz brojne igre i putovanja. U jednoj godini, 2003-oj; Grčka, Francuska, Egipat, i hrpa ˝domaćih˝ mjesta po bivšoj Jugi… Uspješna godina, nema šta! A druga godina! Puf! Umr! Pljas! Oborio me profesor na dodatnom gradivu iz položenog predmeta, i to za uvjet! Stvari u teatru su krenule nagore, volja za životom –inače nesalomiva- počela da kopni, …jednom riječju maksimalan pad koji se spremao od tog fatalnog proljeća 2004-te, pred premijeru jedne predstave, u koju su, tad, bile uprte sve naše nade…
Br 2.U predstavi je igralo samo troje. Muško –ženski omjer 2:1. Tog proljeća su se spremale tri vezane igre –konačno, mostarska premijera predstave koju smo spremali 8 mjeseci, i do tada pokazivali u Zagrebu i Sisku, te netom saznali da smo uvršteni u natjecateljski program Teatarfesta u Sarajevu… Nakon kištre medijskih najava, pronalaska sponzora i izrade karata, …glumica padne i ozlijedi koljeno. Nesreća na kišnom danu desetak dana prije premijere… Odgodimo premijeru, čekamo oporavak, dugo čekamo, volja i entuzijazam se transformiraju u opterećenje i međusobne trzavice… Na kraju zamijenimo glumicu i skrpimo predstavu za Teatarfest gdje se odigra osrednje, bez zagrijavanja, naročitog entuzijazma, te vjere u ono što radimo… Suštinski, bez teatra u toj igri. Tu je predstava odigrana zadnji put (za sad). Pa, možda, kao vrijedan i dobar projekat za koji je znoj i ljubav lilo četvero, a sudjelovalo preko 12ero ljudi, nekad uskrsne u nekom obliku. U suprotnom bi bila šteta…
Br 3. I sad, na početnu Nove, 2005. godine, sa hrpom gradiva za fax koje treba preći, i dva red bulla, da mi prave društvo, osjećam početak dizanja! Opet sam pokrenuo svoju teatarsku radionicu, 10ak ljudi radi sa mnom. Krenuo sam u teretanu da stešem ove dušmanske kilograme viška. Opet imam volju, kakvu-takvu, kao neki osnovni faktor koji nas dijeli od gmizavaca. E, pa, neka ova godina bude bitna! Jer, zna se… Nema igrača dok krv ne poteče!

3 komentara

Komentariši