O Mirjani…

Sa prizemnog prozora trošne socijalistički građene zgrade farbane u zeleno, još kao mala virila je Mirjana. U najranijem djetinjstvu spoznala je tanjire pune supe kako lete i ostavljaju trag po zidovima i šarenim ćilimima. Trag koji se teško čisti, pogotovo za male ruke što rade u žurbi. Spoznala je bijes nezaposlenog oca i tablete što su pomagale majci da zaspe. Kad bi se larma po kući smirila, počinioci zaspali pijanim i iznurenim snom, Mirjana bi stajala nalakćena na prozor prizemnog stana, udisala vanjski zrak i gledala dječake kako se bijesno napucavaju loptom, sa ispreturanom sobom za leđima. Kad bi padao snijeg, pružala je ruke prema vani, potiho ga hvatala i puštala da joj se topi na licu. Mirjana je voljela neobične stvari.
Mirjana je u šestom razredu osnovne škole toplinu doma konačno zamijenila toplinom koja joj se javila među nogama kao ugodna vatra i punila joj srce jeftinim zadovoljstvom.
-Bitno mi je da imam nekog, šapnula je prijateljici, skrećući ka kući kuću, spremna na sve što je tamo čeka. Bojažljivi momčići su se je punili tinejdžerskim furkama i pričama o facama koje voze BMW kockice bez akomulatora i umornom gradu nameću škripu. Duša gladna priče i svega što je imalo mističan prizvuk, primala ih je i tražila još. Nevinost joj je uzeta na prevaru nakon duge i pijane noći. Ruka koja joj je držala čelo dok je povraćala dušu u trošnu wc skoljku je bila i ruka koja joj je otkopčala hlače i naplatila danak kratkoj nesvjestici protiv koje se umorna Mirjana borila pijanim očima punim muke.
Uskoro je došla na glas kojeg su se djevojke plašile a momci iskorištavali. Iz srednje ekonomske škole se vraćala sama, ili praćena tipovima koji više nisu bili puhičavi momci crvenih obraza i pohotnih očiju, već ljudi ulice sa zadahom trave, nozdrvama prašnjavim od speeda i kosom sljepljenom od suviše jeftinog gela. Bila je zvana na svaku pijanku pored stadiona ili piz iza fakulteta. Bila je zvana uvijek i od svakoga. Svaki ćošak je krio svoju priču, svaka klupa svoju uspomenu. Mirjana se nije znala sakriti.
Upoznao sam je pretprošle godine u jeku bezumlja koje ju je okruživalo. Ne mogu postojati riječi koje bi opisale očaj skupljen u jedno žensko tijelo, koji se tek nekad dao naslutiti kroz resko plave oči. Popili smo nekoliko kava i znali sve jedno o drugom. Još je bila puna duše one djevojčice što čeka na prozoru. S tog istog prozora se iskradala u gluhu, gluhu noć koja ju je gutala pohlepno i gladno. Kroz taj prozor se vraćala u isprane zore koje su joj se poslije kotrljale niz obraze k’o tihe smrznute sige i mrvile u hiljadu komada o škripavi parket po kojem je hodala tiha kao duh. Ti trenuci pred san su bili trenuci kad se gubila bludnost i stvarnost i želje i ljudi koji su joj marširali kroz život kao kroz seoski put –glasno i uzgredno. To su bili trenuci velike tuge djevojčice na prozoru, same pred sobom
Kad je upoznala Paju, propalog studenta i narkomana iz srednje klase, razočaranog u život i ljude, kao i ona sama, mislila je da je to ono njeno što ju je čekalo na ovom svijetu. I dala mu je srce k’o jabuku ukrašeno mašnom vezanom s posebnom pažnjom. On joj je uzvratio svojim nagriženim srcem uz kašiku heroina mjesto mašne. Tih šest mjeseci je nitko nije viđao. Bili su skupa, sretni. U njegovom iznajmljenom stančiću nedaleko od rijeke pronašli su sve što im je trebalo. Kad je Paju progutala ulica, ostala je u stanu kojeg nije mogla plaćati. Roditelji je ne bi primili, sve da im se i htjela vratiti. Majčina sestra ju je već davno proglasila Đavlom i Sotonom. Sva vrata, koja su je tako željno dozivala, sad su bila zatvorena. Ostala je potpuno sama. Nestajalo je i hrane i heroina. Datum je bio visok. Lokve pored rijeke su se počele pretvarati u kocke leda. Sjeverac je donio snijeg. Te noći u poznata doba, Mirjana je sišla do rijeke. Izula cipele i pažljivo složila odjeću na zaleđeno blato. Ušla u hladnu vodu i pustila se niz brzi tok hirovite rijeke. Voda je saprala sve dodire, uspomene, mrlje od supa na ćilimima, mrlje od trave po haljinama i sve što čini jedan život. Surovo zgažen.
Dnevne novine su uredno odštampale okolnosti, dob i inicijale leša identificiranog po dokumentima pedantno spremljenim u odjeći na rijeci. Tih dana je neprestano padao snijeg, a ulica poprimila sakralnu tišinu koje sam na mahove postajao svjestan hodajući smrznutim pločnicima svog grada. Sjetio sam se Mirjane neki dan, kad me je isuviše klišeiziran američki film isprovocirao da preturam po fragmentima vlastitog života. I sjetit ću je se svaki put uz jezu oko srca, kad vidim neku djevojčicu čeznutljivo nagetu kroz prozor. Koja li će od njih završiti kao Mirjana…

2 komentara

Komentariši