Na mladima svijet… ?


Izvadite, šetači, iz hlača ruke
uzmite kamen, bombu, ili nože,
a ako netko nema ruke –
i čelom udarati može!
Idite, gladni,
i pokorni za uzorke,
ogrezli u blatu, u rupčagi, u pojati!
Idite!
Ponedjeljke i utorke
mi ćemo krvlju u blagdane obojati.
Nek zemlja se sjeti pod nožima nice,
koga je htjela unizit, istrošit!
Zemlja,
debela poput ljubavnice
koju je ljubio Rotšild!
U groznici paljbe nek’ zastava svaka
zaleprša blagdanski, izdašno –
dignite uvis, stubovi svjetiljaka,
krvava trupla trgovaca brašnom.

(OBLAK U HLAČAMA, VLADIMIR MAJAKOVSKI)

Majakovski se ubio, al poanta mu je jasna. Ne mislim to u onom proleterskom, utopijskom smislu. I kad bi se njegova poezija prosijala od komunizma i svih sličnim, režimom obojenih stvari, opet bi ostala srž njegove borbe za malog čovjeka. Uprkos ispitu prekosutra, nešto me vuklo da spustim knjigu i nanovo ga čitam. Ne mogu da ne pomislim na neke paralele između tog, relativno davnog vremena i ovog danas. Pogotovu onog što će doći. Činjenica je da nam država tone u kolaps, a mi koji živimo u njoj, logično, idemo sa njom. Kako ne osjetiti tjeskobu nakon što mediji objave kako prosječan prosijak u Banja Luci uprosi duplo veću dnevnicu od prosječnog banjalučkog radnika. Prestao sam davati prosjacima u Mostaru kad sam to čuo na popodnevnim vijestima. Jer tješenje da kod nas nije tako -je isprazno i luksuz. Suštinski nema mjesta u ovoj državi koje se može osjećati drugačije ili sigurnije. Uz minorne oscilacije, svi smo izravno ili neizravno u istoj kaši. Povode, uzroke i posljedice ovoga u čemu smo sad ne želim ni pokušati raslojiti i razložiti. Činjenica da sve više mladih, kakav sam i sam -prebira po sići za kafu ili se handri za sitne pare i mazanje očiju- govori sama jače od ičega.
E do kad to može, i do čega može odvesti, ne znam… Ali znam da mi u tom vučijem sistemu ne odgovara. i razumijem sve više, što sam mislio da nikad neću, kako bijes zamjenjuje inertnost i letargiju kod mladih koji su se navikli na odrađivanje najužih dužnosti i sjedenje po kaficama. Jer i za kaficu se sve češće ne nađe, a kamoli za kladionicu, novine, studiranje ili drogu. Do kad će, ne znam, ali da je omladina sve više bijesna, jeste.
Nešto mora da se mijenja… A ˝na mladima svijet ostaje˝. Pa…

8 komentara

Komentariši