U okruženju…

Dok zurim na zidnu kartu svijeta, /poklon iz predzadnjeg izdanja National geographica/ izlomljenu na 16 djelića, od pakovanja, osjećam se dosta ugodno. Odmah pomislim gdje to sve nisam bio, i gdje ću nekad, ako bude para da odem.
Iako je pokušavam izbaciti iz života, pijem treću kafu od jutros… Sutra mi je ispit, pa je svaki predah nešto luksuzniji sa svakim satom koji prođe…
Ipak, kako da se čovjek ne osjeti okružen, kao pod opsadom, malih obaveza koje se nagomilaju i prođe dan. Zbijen u kvadratić kakve košnice, građene da primi što više na što duže, predeterminiran na izbore koje ne bi napravio da se kreće s ravne linije. S druge strane, kako razbiti kastu i moći živjeti po nahođenju strasti koje čine život ljepšim… Nije li to jedini smisao življenja, naći sreću… Sretan drvosječa koji je zadovoljan sobom je uspješniji čovjek od vlasnika firme ili nekretnina /nekretnine su zlato!/ koji to nije..
Kad prođe vrijeme, proći će i suvišne misli.. Da se pauza za kafu ne pretvori u popodne pred kompom, ovdje stavljam tačku uz:
Dabogda svi položili!