Pjesma…

Lijepim jednu pjesmu, meni dosta dragu /od onih mekih/… Za sve žene koje čekaju, a posvećena jednoj jako senzibilnoj ženi koja je čekala… Kao što mi kaže prijatelj: Secirajte me, hitnite mi tomahawk u glavu, ili nemojte… Zavisi komentarisalo Vam se ili ne… Nekako sam emocionalno nastrojen večeras… /K’o žena u godinama J/ Ma ne, onako, muški, normalno… Mit o muškarcima operisanim od emocionalnih stanja je totalna glupost… Pa ide…

Crno proljeće gospođice X

Misliš da ne znam,
Moja gipka suparnička dušo
Kad u predvečerju za klavirom sjediš
Ustaneš se samo zaliti nevene u bašti

Tad čekaš korake po ženskom uhu
Za slutnju i strepnju skovanoj
Sitnoj bijeloj školjci

Došao je da prospe cimet po neurednoj sobi
U kojoj predvečerjem za klavirom sjediš

Hoćeš da ti utrlja šaku mokre zemlje
Po ramenima, grudima i stomaku
Privlačiš ga sebi dok sat otkucava sedam
I gasi tvoju slutnju

A ti pališ petrolejku uzrujana vinom
Uzbuđena utvarom gledaš u mrak
Večer je sklopila oči nad tvojom malom sobom

Misliš da s mirom šetam i ne znam,
Moja uplašena, ustreptala srno
Da se bojiš mraka

Samo još mirišu rosni neveni u bašti
Samo još miris miluje tamne zidove tvoje male sobe
Tvoje tamnice, tvoje ludnice
Ludo moja
Ludo mala

25 komentara

  1. ja se ne bih zalila da i meni prospe cimet po (nadasve9 neurednoj sobi…

    oh, wait, ili jos bolje- jorgovane…

    neee, cekaj- zumbule, e to je vec nesto

    a ako mu je mrsko brati moze jednostavno… prosuti CganelChance po meni 🙂

Komentariši