Pravednik…

U zadnjih par dana me je sudbina bacila na par kafa ili razgovora u hodu s par ljudi koje poznajem godinama, volim i poštujem. Možda zbog vremena, možda okolnosti ili neke više sile, maksimalno su mi se otvorili i izvukli po jedan familijarni skelet iz ormara /ko što kažu ameri/ i podastrijeli mi ga pod noge. Poznato mi je, kako mogu biti gadni kućni belaji, i pogodilo me to čuti od njih. Kao i obično, ne bi se reklo, jer ovo je zemlja onih koji šute. Svak navuče svoj štit i osmijeh broadwayskog profesionalca i zemlja nas nosi ćutke. I svi misle da je drugom dobro, da je onaj sretnik što po zemlji hoda, i kriju svoju muku. Nit ko zna zašto. Nit ko zna dokad. I svi čekaju da umru šuteći i pokrivajući, u strahu od bruke zar… To ne mogu da razumijem! Zar ikog više i za šta boli kur**ac. A ako uistinu boli, onda zaslužuje smaknuće nabijanjem na kolac!
Uglavnom, jedna me priča skroz pogodila od prijatelja koji je oca razbacao po kući zadnjih dana zato što je lik pjanac i gad. To mu je bilo prvi put i sje**bao se maksimalno. Po meni, on, koji je stupao u zaštitu braće i majke je pravednik! I iako nisam religiozan, znam da mu je u šaci stajao Bog, a iza njega svita pravednika, anđela, meleka i nebeskih hurija! I da se nebo kurlalo, vjetrovi i gromovi padali da mu daju snagu!
I podsjetilo me sve to u prethodna dva dana na onu dobru pjesmu. I onaj dio koji ide:
Koliko kola od dola do dola
Koliko bola od kola do kola

6 komentara

Komentariši