DAN KAD SAM NAPUSTIO RODNI GRAD III.

Pojasnivši to, vratio sam nož u kuhinju i obukao plavi široki šorc. Na stolu su ležale dvije kesice švicarske juhe. Pomislih kako bi izvrstan naziv za juhu bio nešto kao iskonska ili praiskonska juha. Onako, višeznačan, i ljudi bi uvijek razmišljali o podrijetlu života za ručkom. Što bi mnoge nagnalo da se obrazuju sve više i više. Onda bi dobili školovan kadar koji bi pravilno vodio zemlju i podigao standard života. U stvari, pomislih kako bi bilo izvrsno jednostavno imati ikakvu spremljenu i ohlađenu juhu na raspolaganju za želudac, ispaćen vrućinom.
Iako nemilo, zavrih vodu u smeđoj šerpici s dugačkom drškom i sjedoh na kauč da razmišljam o čikici. Toplina mi je uzimala neuron, po neuron, zavodila ga i dugo držala jakim nogama. Osjećao sam se na intelektualnoj razini bolesne čimpanze. Samo bih se češkao i čekao. Voda je počela ključati i ispunjavati 15ak kvadrata moje kuhinje još većom vlagom i toplinom. Dok sam se dizao, uplašio sam se misli da sam ja možda sad u kotlu, a juha me sprema za ručak.
Jedući sam poželio jači okus u juhama iz kesice i pošao pustiti Rachmaninova kojeg sam obožavao da da svoj doprinos ukupnoj atmosferi laganog objeda na žegi. CD nije bio na svom mjestu. Sjetio sam se prijateljice kojoj sam ga pozajmio i kroz par sekundi zgrabio sam telefon i počeo znojavo upirati u tipke koje su se povezale u njen broj. –Halo, kod mene je, da, ali ne mogu sad jer sam jako umorna i malo mi se svršava, pa ću sačekati Bobu. Možda sutra? – Kakvo je, pobogu, Bobo ime za muškarca? –Naravno, promrmljah, pozdravi Bobu. –
Večer je pala glasno i sravnila sve na zemlji tamom. Ulične svjetiljke ispred mog ulaza nisu radile već duže vrijeme, pa sam imao dojam sveopće opsade mraka. Obukao sam smeđe japanke s đonovima od pluta i plavu tregeraču s zelenim i žutim tufnama. Okrenuo sam ključ u bravi i osjetio neki pogled na tjemenu. Možda ih je bilo više i možda su posvuda. Silazio sam tiho, stepenik po stepenik zamišljajući desetine sićušnih čikica obrijanih glava s kačketom kako mljackaju ustima i haustor popunjavaju jezivim šumom. Obrisi zida su se urotili protiv mene i daju čikicama da čučnu u njih tako da ih samo ja mogu prepoznati dok komšije prolaze, znaju i šute.

4 komentara

Komentariši