DAN KAD SAM NAPUSTIO RODNI GRAD VI.

Popih tekile i zašutah u smiraju. Izvukao sam mali plavi telefon iz džepa i okrenuo poznati broj za kojim sam nekad čeznuo predugim noćima i preteškim danima. Birani pretplatnik je trenutno nedostupan. I opet. I opet. Osjećaj tihe strave mi se vratio i šamarom otjerao privid sigurnosti koji su mi, nesigurno ulile tekile.
Izletih iz kafane među sablasne platane i loptice koje su se odbijale od asfalt pored koraka ljudi s umrlim pogledima. Bilo ih je mnogo i padale su u rafalima podstaknute toplim vjetrom. Jedna mi pade na čelo, druga me pogodi u prsa. Podigoh glavu i učiniše mi se leptirova krila među šarenilom lišća što škripi na vjetru. O mene se ramenom očeša sin krojačice Ankice zamrljanih očiju. Dozvah ga i upitah suzdržavajući užas, čini li mu se da nešto ne valja u ovoj večeri? Narkoman s višegodišnjim stažom mi stisnu ruku, zatitra gornjom usnom i reče: –Poštovanje–. Ono malo razuma se probudi i razbi mi kokosov orah o glavu. Pošprica me mlijeko. Koga i ja pitam. –Ništa brate, idi ti–. Rekoh tom slamnatom strašilu kojega je igla ispila strasnije nego što ja ispijam sok od breskve, fino rashlađen na ovim danima kad Zemlja širi noge i spremno prima Sunce. Kud sve preko mojih leđa, pomislih i pade mi još jedna platanova kuglica na glavu. Bolje da se sklonim negdje dok nisam poludio ili umro.
Pošao sam niz poznatu ulicu, korakom izbjegavajući poznate pukotine, kao riječne putove u poznatom asfaltu. Pored trafike sa pecivom koju drže dva albanska brata sličnih imena, ugledao sam čikicu kako skreće noseći svoju ćelavu glavu pokrivenu crnim kačketom na ramenima. Potrčah za njim trkom bijesne košute u potrazi za odgovorom. Bilo mi je žao što nemam pištolj pa da, kao u filmovima zapucam za njim. Miris zraka je naprosto vapio za barutom, kao što bljutava juha vapi za solju. Osjećao sam se kao laufer koji klizi preko šahovskih polja u napad na protivničkog kralja.

10 komentara

Komentariši