DAN KAD SAM NAPUSTIO RODNI GRAD VII.

Sorry bout delay… Stvarno.. Bijah na Fakiju u Zg.. Tek se vratih.. Pozdrav.. Ovo je zadnji dio priče.. Poslije opet pišem normalno(ije)….

Stigao sam crnu spodobu i ščepao je za ramena. Zapahnu me miris staračke kože koja se poput peruti rasipa naokolo kod ljudi čije je tijelo zagazilo u grob dugo prije uma koji se nećka. Počeh disati brzo i kratko da istjeram taj miris iz sebe. Morao je izaći odmah!
–Pa valja se malo popiškiti! – Reče mi vidno pijan čovjek srednjih godina i riđe kose kojeg sam držao za ramena dok je pišao uz nečiju fasadu. Starac mora da je pobjegao u obliku staračke prašine kao skeledžija koji vara smrt po tko zna koji put.
–Oprostite!– Najnježnije što je izbezumljen čovjek pred kojim iščezavaju starci mogao, izvinuh mu se. Mirisa više nije bilo, ali njegov fizički osjet od maloprije je bio prejak za fikciju. Uplašio sam se. Počeo sam da trčim. Morao sam da pobjegnem odavde! Nisam znao zašto, ali me nije ni zanimalo. Bio sam siguran da se događa nešto što ne shvatam, a nije lijepo. Ili da ludim. U oba slučaja sam morao da bježim glavom bez obzira. Asfalt mi je gutao stopala. Borio sam se s dahom. Izbivši na magistralu, počeo sam trčati niz cestu.
Gusti zvuci auta koja jure su mi se ulijevali u uši. I pogled, sužen sav u lijevku me je gonio naprijed. Osjećao sam lepet krila hiljadu hiljada noćnih leptirica iza mene. Stvarale su vjetar koji me je gonio da trčim brže i brže. Na stadionu zvukova, razaznao sam jedan koji je polako išao uz mene. Bio je to mastiljavo plavi stojadin koji mi je brektao uz bok, brzinom moga trka. Usporio sam i na kraju stao. Na vozačevu mjestu bio je čikica ćelave glave i crnog kačketa na kojem je pisalo: ˝Žuja je zakon˝. Iz auta je sipio miris staračke kože. Pogledao me je i ispustio niz trokutastih glasova koji se oblikovaše u rečenicu –Rekao si mi pokazati put.– Bez riječi i bez misli, po prvi put nakon dugo koliko i ne pamtim, uze me osjećaj neumoljive sudbinske određenosti i uđoh u auto koje zatetura cestom i krenu.
Gledao sam starca kako vozi i pomislio da možda sjedim sam u autu koje vozi u nepoznatom pravcu. Približavali smo se izlasku iz grada kad me je uzeo onaj mir međustanja koji čovjek doživi poslije prekida veze, loma ili ovakvog dana. Opustio sam se i pustio da me vozi gdje mu je volja. Tko zna kamo i tko zna zašto. Nadam se samo, da ćemo se odvesti u neko dobro jutro.

27 komentara

Komentariši