Put ka Osijeku…..

Krenuo sam u petak, i moja ruta je trebala da bude: Mostar – Sarajevo – Tuzla – Orašje – Vinkovci – Osijek. U Subotu sam, istim putem, planirao da se vratim. U Sarajevu sam bio oko petnaest do devet, i odlučujem kupiti bus kartu do Semizovca (0,75 Eura, par kilometara puta), koji je na magistrali za Tuzlu i odatle stopirati dalje. Tako i bude, u pola deset, palac mi se ispruži na proširenju kod restorana Konak ili Han (nešto tako). Nakon dvadesetak minuta, grdosija od kamiona s dvije prikolice zaškripa na proširenju i ja se upoznah s kamiondžijom Dedićem. Išao je za Brčko s praznim kamionom. Pričali smo o državi i malim ljudima u njoj. Kaže, jednom prije rata, Dragana Mirković, Južni Vetar i još neki su mu došli poslije koncerta u kuću, pa su pili do jutra i ostali u kontaktu sa njegovim sestrama cijeli rat. Na izlazu iz Srebrenika smo skrenuli zaobilaznicom, zbog radova na putu, nekim krivudavim seoskim putićem od nasutog šljunka između redova kuća, štala i bašta po kojima su trčkarale koke i šarenilo se uređeno cvijeće. Meni je bilo dovoljno neobično što kamion visok 4 i pol, a širok 2 i pol metra ide takvim putićem, a kad nam je u susret nahrupila kolona drugih vozila, postalo je totalno zanimljivo. Vozači se dovikuju, psuju, i smiju se, prostodušni i dobronamjerni. Bijelom kombiju pored nas ispadne paleta pive, pa nastupi zastoj. Svi izašli i okupili se oko kombija, pomažu da se utovari i savjetuju kako da izmanevriše izlazak (tj. kako da prođe pored naše grdosije od kamiona). Dedić mi je dao i traku (krug od papira sa nacrtanim šarama i mjeračima po kojoj se poznaju kamiondžije… Digneš to umjesto palca.) koja će mi pomoći da zaustavim bilo koji kamion, svugdje po Europi. Reče da je jedan njegov kolega stopajući tom trakom išao u Njemačku i nazad u par dana. Tih par kilometara truckanja po makadamu nam je uzelo dodatnih sat vremena, pa me Dedić istovario na kod jednog svratišta blizu tržnice Arizona, tek oko 13 h. Popih kafu u svratištu i opet podigoh palac. Do Arizone me za jednu marku prebacio neki lokalni rakijaš s rupom od metka na šoferšajbi. Onda me jedna kurva uputila na proširenje gdje ˝stalno ima kamiona˝, i stala desetak metara od mene čekajući mušterije. Do granice s dva veseljaka u klimavom opelu što su upravo izgubila neke pare na kocki. Bila su tri sata kad sam prelazio Savski most i gledao dva savršeno kružna stada ovaca pored kojih su se kao naslikanim krajolikom lijeno vukla i dva pastira noseći na leđima sklopive ležaljke za plažu. Poslije granice sam prvi put iskoristio traku i jedan me debeljuškasti kamiondžija iz Siska odvukao koji kilometar i skrenuo za Beograd. Tu sam čekao dugo dok me nisu pokupila tri hercegovca u volvu, koja su se upravo vraćala s janjetine. Pili su pive i podjebavali se oko njihovih žena. Izađoh iz njihovog veselog društva koje je pušilo Davidoff kod zaobilaznice za Osijek, gdje me je, skoro odmah nakon, pokupio nagluhi čovjek uz rečenicu: ˝modzec ctaviti tojbu nadzad, camo pomakni pušku˝. Tu se malo sledih, ali mi čovjek objasni da je nagluh od rođenja i zato ne priča baš dobro. A puška je tu, jer puca u sedam disciplina, od harpuna do zračne puške, i baš je krenuo na turnir.
U Osijeku, na glavnom trgu, kraj katdrale Petra i Pavla sam sjedio i pio kafu u pet i pol.

4 komentara

Komentariši