Bojana je bijeli, brisani prostor

Moja draga prijateljica, kamermanka, sitna, apsolutno prekrasna sa posebnim karakterom koji mi je jako, jako drag, s kojom povremeno pijem kafe (kad se zatrefim u sjevernoj metropoli gdje ona živi), dala mi je jednu knjigu.

Čuvala ju je za mene duže vremena, pošto je bio neki sušni period, pa se nismo dugo vidjeli, a par puta kad i jesmo, knjiga nije bila pri ruci.

Popili smo, tako, rakiju na vrućem popodnevnom suncu koje je pržilo njenu novu plavu frizuru, skraćenu dječački kratko (pa su joj se oči isticale kao dva kestena), te moju crnu glavurdu, umornu od cjelonoćnog putovanja. Pričali smo dugo i ona mi je dala knjigu, naglasivši da mi ju je dala radi prve pjesme. Razlistah knjigu i, naravski preskočih prvu pjesmu, pošto se sastojala od samo dva mala retka, te je, letimičnim pogledom preletih kao neku posvetu.

Ali u njoj je bila poanta.

 

Ta pjesma ide:

 

Ja sam bijeli, brisani prostor.

Što se dogodi, dogodi se.

 

(Tomaž Šalamun, Metoda anđela)

Komentariši