Ašikovanje.. djelić

Ne samo da mi je Grozdanin Kikot najdrazi poetski roman uopste nego smatram Humu veelikim majstorom Hercegovine i prigusene erotike u svakom malom strasnom i nostalgicnom trenutku kad vjetar nosi tezak miris zumbula… Hajde Hamza Majstore!

——

-Šemsa, uberi mi jedan zumbul! – zovem je prigušeno, a ona ustaje, drhtavom rukom trga zumbule, plašljivo se okreće kao srna i dobacuje mi ih u prozor. A ja i ne vidim zumbule. Ja gledam samo nju, Šemsu, i nesvjesno ponavljam:

-Još, još, Šemsa!

A ona baca zumbule, povija se u zamahu, sva je ushićena i svaka joj linija treperi jedro, napregnuto. Grudi joj poigravaju i kose padaju na lice. Ispod tankih dimija zovu me njene oble forme, domahuju mi, i od njihove pjesme hvata me čas žar, čas omaglica, pa samo nesvjesno ponavljam:

-Još, još Šemsa!

Rastu proljetni dani i omamljuju me pričama o Šemsi. Lutam uz Radobolju, pjevam iz sveg grla, dok na me padaju bijele latice behara. Poslije se stišavam, sjedam pod smokvu i dugo slušam žubor Radobolje. Mislim na Šemsu i zatvaram oči. Neko me zove i miluje pritajenim šapatom. To je njezin glas; kao iz priče, kao sa nekog drugog svijeta. Trzam se, okrećem i gledam na sve strane. Ah, to nije bio njezin glas! To je šaputao vjetar u granju i trunio krte latice behara.

Ustajem. Hrlim put grada, put naše mahale. A nešto raste u meni, nešto svijetlo i veliko.

To raste sreća u meni.

Noću sjedim dugo kraj prozora i gledam u baštu njezinu. Trza me svaki šum odozdo i zastane mi dah u očekivanju. Ne, nije to Šemsa, kažem sam sebi. To se njihova mačka Bjelka igra na mjesečini.

(Hamza Humo, Ašikovanje)

1 komentar

Komentariši